Ne moraš kako bi 'trebalo', već kako hoćeš i želiš.
Nemoj kako misliš, već kako i osećaš da ti je potrebno.
Znaš li da ti se jutro raduje,
i da te dan iščekuje,
šireći svoje ruke.
U dečijim srcima,
sunce uvek sija,
a duga se igra,
nove boje izmišlja.
Dete sam.
Istina je da mnogo toga ne znam,
ali razumem i osećam.
U ovoj tišini,
u ovom čudnom stanju,
poželim da stvaram..,
a onda osetim kako mi duša negde
tumara..
(u stvari.. Duša je u telu, ali je slobodna. Ona je uvek slobodna.. Ona je kao smiraj na kraju dana..razliven po nebu u svim onim ugasitim bojama...da, baš tako je i Duša razigrana i svoja..)
Odeš na kraj sveta i vratiš se.
Dugo misliš da je mir ili dom negde drugde.
Negde gde ti više prija, negde gde se tvoja duša radije igra..
Tragaš za tim osećajem..
Sve dok jednog dana ne spoznaš da je tvoj dom u tebi i u svemu onome zbog čega zatreperiš..
Neko će te voleti takvu kakva jesi.
Voleće te duboko, nežno i lako.
Jedna od najvažnijih, a možda i najtežih lekcija sa kojom se srećemo u životu je da spoznamo sopstvenu vrednost. Da budemo slobodni od mišljenja i očekivanja drugih i da pronađemo hrabrost da pratimo potrebe svog autentičnog bića.
Ko smo mi
kad izađemo iz uloga,
kad siđemo sa pozicija,
kad na kratko pustimo sva svoja
Šta uopšte znače imperativi "Živi u sadašnjem trenutku!" ili "Uradi sada!" (jer kad ćeš ako nećeš sada..?) i tome slično?
Neretko se dešava da nakon proživljenog bolnog iskustva, biće svesno zaključi kako više neće ulaziti u slična iskustva, želeći da izbegne bol koji takvo iskustvo može doneti sa sobom.
Ja sam Ja, a ti si Ti.
Kad se budemo sreli i zaljubili,
vrlo brzo ćemo postati mi.
Kada govorimo o strahovima, akcenat je obično na tome kako da ih se oslobodimo jer nas sputavaju, ograničavaju i sl.
Situacija u kojoj se trenutno nalazimo, pokreće naše uobičajene šeme koje smo razvili u životu suočavajući se sa sličnim izazovima.
Jesen nas podseća da je završavanje, otpuštanje i smirivanje deo naših životnih ciklusa, baš kao i rast, razvoj i cvetanje.
Vezano za temu otpuštanja o kojoj sam vam pisala u prethodnom postu,
pozivam vas da uradite jednu malu vežbu vizualizacije. Čitajte polako i zamišljajte..
Traumatično iskustvo može uvesti dušu u jedan duboki i bolan proces koji se naziva „Mračna noć duše“, koji je neka vrsta inicijacije, odnosno novog početka u životnom ciklusu duše.
Danas bih pričala sa vama o ljubavi, ali iz jedne pomalo drugačije perspektive.
Kako (po)verovati životu da će nas uvek podržati, da smo voljeni, zaštićeni i zbrinuti?
Ja sam sanjivo dete
što voli planete,
one daleke i sjajne,
što čuvaju tajne,
što kada hoće,
menjaju boje,
mada možda takve
uopšte i ne postoje.
Ja ću doći da te poljubim, eto tek tako,
u rame, u obraz,
jer te baš volim jako.
Ne mora da postoji neki razlog važan,
ne mora da postoji ni razlog nevažan,
kad želiš da ljubiš i da snažno grliš.
Veruj u sebe mala,
jer je život želeo baš tebe,
da sanjaš i da stvaraš onako kako niko drugi ne ume pod ovim nebom i zvezdama..
Id: "Imam potrebu da se odmorim i da se doobro naspavam. Osećam da mi fali energije..i baš jedva čekam da plivam. Mmm, kako ću da uživam.. a čitanje knjige na plaži, to je tek divota.." (sklapam oči i vizualizujem more..)
Došao/la si u ovaj život da otkriješ i proživiš svoju priču.
Da sijaš bojama sopstvenog bića.
Iskustva koja imaš na tom putu su tvoja, jedinstvena,
kao što je i put tvoje duše i njene spoznaje.
Ja očekujem od tebe da ti ispuniš moja očekivanja. Kada ih ne ispuniš ja se setim da ti ih uopšte nisam ni rekao. Pa da, da sam ih iskomunicirao, to ni ne bi bila očekivanja.
Kada ne znaš kud bi, nemoj nigde.
Kada ne znaš šta bi, nemoj ništa.
Kada bi sve, opet nemoj ništa.
Kada bi svugde, opet nemoj nigde.
Vidi mama sjaj u očima mojim,
kada gledam bubicu i tufne joj brojim.
Zoe je bila plava nebeska vila. Imala je prozirna krila koja su se svetlucala na suncu. Ponekad i u bojama duge.
Hajde da se igramo,
hajmo celi dan,
a ručak nek se, mamice
sprema malo sam.
"Mama, a gde ljubav živi?" -
Upitalo je dete, raširenih očiju.
"Mama, zašto je maslačak tako žut?
Da li je on malo sunce u polju?" - dete
Sledeće godine ću još više da se igram,
jer u igri vreme najbrže prođe,
a ja volim taj svet
u kom se zajedno igramo
i u kom sve zaigrati može.
Pre neki dan me je inspirisao komentar moje prijateljice da napišem ovaj tekst. Vezan je za teškoću ostajanja u sadašnjem trenutku, i svesnosti da često požuruje decu kada bi oni da zastanu i da npr. "broje nogice od stonoge..
Traumatsko iskustvo je svako iskustvo koje dolazi iznenada i koje je za biće preplavljujuće jer u sebi nema sposobnosti za suočavanje sa istim.
Neće biti važno koliko smo živeli, već sa koliko smo se ljubavi razmenili, koliko smo toga svojim srcem dotakli, i jesmo li se smejali..
Moji prostori su tu gde izranjaju tvoje potrebe, i gde svet doživljavaš kroz boje, osećaje i osete, tu gde osetiš toplinu kada čuješ ili kažeš volim te...
Da li mi sebe "pronalazimo" ili mi sebe "kreiramo" česta je tema na koju nailazim ovih dana.. Šta to uopšte znači? Kako vi to razumete?