Traumatsko iskustvo

Traumatsko iskustvo

Dođu ti dani,

dođu ti trenuci,

kada se setiš..i kada te ponovo zaboli. Na istom mestu na kom je nekada bolelo. Da li je u stvari ikada i prestalo? Dođu ti trenuci kada počneš da jecaš u deliću sekunde, a duša zadrhti, pa se skupi, kao da se brani.... kada te jeza obuzme..jer opet blizu je...jer preblizu je...

Traumatsko iskustvo je svako iskustvo koje dolazi iznenada i koje je za biće preplavljujuće jer u sebi nema sposobnosti za suočavanje sa istim. Sva energija koja se aktivirala za akciju "bori se ili beži", usled preplavljenosti, biva zaglavljena u biću. Ta zaleđenost i obamrlost, pred užasom pred kojim se našlo, pomaže biću da se zaštiti i da preživi.. Duša pravi pokret zatvaranja i grča..a sve niti povezanosti ovog života sa postojanjem bivaju pokidane, ostajući da vise u mraku i praznini.

Zašto meni? A zašto ne meni? Zašto bilo kome? Zašto je Bog dopustio da se ovo dogodi? Ko sam ja uopšte i imam li uopšte moć nad svojim životom?

Bazični osećaj poverenja i sigurne povezanosti u biću je urušen, kako u odnosu sa svetom i drugima, tako i odnosu sa sobom i sa svojom suštinom.

Kako napraviti pokret dalje, kada si okovan i zaglavljen u prošlosti koja je deo ovoga sada? Kako biti prisutan i sasvim živ, kada nosiš breme prošlosti i bola na svojim grudima?

Terapija traumatskog iskustva zahteva sveobuhvatan pristup, koji uključuje telo, emocije, svest i dušu, odnosno Id, Ego, Personu i Dušu. Duša poziva celo biće da se restruktuira i rastegne kako bi u nekim novim dubinama i prostorima postojanja uspelo da obuhvati i obradi traumatsko iskustvo. Da se oslobodi svega onoga što mu više nije potrebno i da se još više otvori za život.

Ego će biti pozvan da preispita svoja uverenja i istine prema kojima je živeo do tada, kao i da otkrije nove u skladu sa uvidima koje je dobio od duše. Ego će postati svestan da pored potreba Id-a, postoje i potrebe duše, i da mora raditi za oboje.

Id će biti pozvan da ispolji svu ljutnju, tugu i bol koji pripadaju traumatskom iskustvu, kao i da oseti koje su potrebe čitavog bića, dakle uvažavajući i potrebe duše.

Sogyal Rinpoche je rekao: "Šta god da radite, ne isključujte svoj bol; prihvatite svoj bol i ostanite ranjivi. Koliko god da to postaje beznadežno, prihvatite vaš bol takav kakav jeste, jer on zapravo pokušava da vam preda neprocenjiv dar: šansu da otkrijete šta je to što se krije iza tuge".

Persona će moći da nastane, tek na kraju celog transformativnog procesa, kada pronađe smisao, ali sada u jednom novom prostoru u kom Self više nije mali i odvojen, već ima svest o tome da je sada postao deo nečeg većeg.

Duša tumarajući kroz mrak, prazninu, i patnju vodi biće ka isceljenju i svetlosti..i kao kod najlepšeg izlaska sunca ona se ponovo budi u novim bojama i u novim prostranstvima, na jedan drugačiji način povezana sa Bogom, ali i sa čitavim postojanjem.

Završila bih rečenicom:

"Bog šapuće u našim radostima, govori u našoj savesti, ali nas u našim bolima jasno poziva. Boli su njegov megafon u jednom gluvom svetu" (Lewis, 1954.)