Kada bi mama rekla svojoj devojčici: 'Kako ti je lepa kosa.' Ona bi odgovorila 'Znam'. Kada bi joj rekla, 'kakav divan crtež', ona bi rekla 'Znam'.
Verovatno ste se često nalazili u situacijama kada je bilo teško doneti odluku. Pošto je odlučivanje proces kao i sve ostalo što se dešava u nama, potrebno je da ga ispoštujemo i da ne žurimo sve dok nemamo jasnoću.
Da li vam je poznata rečenica: "Neću da ga zovem, ne bih da ga uznemiravam." ili "Volela bih to i to da radim, ali toliko ljudi to već radi.. nema šanse da se probijem.." i sl.?
Mi nismo zarobljeni sopstvenom realnošću već našom verom da drugačija ne može biti.
To znači da biramo da živimo autentično, prema istinskim potrebama našeg bića.
Slobodni smo da živimo ono što želimo tek kada to sami sebi dozvolimo.
Paradoksalna teorija promene kaže da promena nastaje kada čovek postane ono što jeste, a ne kada pokušava da postane ono što nije.
Često mi se klijenti žale kako imaju doživljaj, odnosno strah da će propustiti nešto u životu i/ili da već propuštaju..
Sreli smo se kada nije bilo naše vreme,
i kada smo bol nosili u srcima..
Ljubav, pa čak i bezuslovna ljubav, nisu dovoljne da bismo u ovozemaljskom svetu živeli jedan zdrav i ispunjavajući partnerski odnos.
Kako možemo raditi na sebi kad nismo u mogućnosti da idemo na psihoterapiju?
Ne moraš kako bi 'trebalo', već kako hoćeš i želiš.
Nemoj kako misliš, već kako i osećaš da ti je potrebno.
Znaš li da ti se jutro raduje,
i da te dan iščekuje,
šireći svoje ruke.
U dečijim srcima,
sunce uvek sija,
a duga se igra,
nove boje izmišlja.
Svaki novi dan je udah
i prilika,
da probaš nešto drugačije,
da zakoračiš u nove pustolovine
Trudimo se oko svoje dece
iz dana u dan..
..i pitamo se
da li su dovoljno toga videli,
dobili,
naučili.
Dete sam.
Istina je da mnogo toga ne znam,
ali razumem i osećam.
Često se podsećamo na to da smo svi u svojoj suštini čista ljubav. Ali, koliko je bitno to što jesmo, ako to i ne živimo..?
U ovoj tišini,
u ovom čudnom stanju,
poželim da stvaram..,
a onda osetim kako mi duša negde
tumara..
(u stvari.. Duša je u telu, ali je slobodna. Ona je uvek slobodna.. Ona je kao smiraj na kraju dana..razliven po nebu u svim onim ugasitim bojama...da, baš tako je i Duša razigrana i svoja..)
Odeš na kraj sveta i vratiš se.
Dugo misliš da je mir ili dom negde drugde.
Negde gde ti više prija, negde gde se tvoja duša radije igra..
Tragaš za tim osećajem..
Sve dok jednog dana ne spoznaš da je tvoj dom u tebi i u svemu onome zbog čega zatreperiš..
Neko će te voleti takvu kakva jesi.
Voleće te duboko, nežno i lako.
Jedna od najvažnijih, a možda i najtežih lekcija sa kojom se srećemo u životu je da spoznamo sopstvenu vrednost. Da budemo slobodni od mišljenja i očekivanja drugih i da pronađemo hrabrost da pratimo potrebe svog autentičnog bića.
Ko smo mi
kad izađemo iz uloga,
kad siđemo sa pozicija,
kad na kratko pustimo sva svoja
Šta uopšte znače imperativi "Živi u sadašnjem trenutku!" ili "Uradi sada!" (jer kad ćeš ako nećeš sada..?) i tome slično?
Klijentkinja mi na početku seanse saopštava kako poslednjih nedelju dana oseća veliki bes.
Ja sam Ja, a ti si Ti.
Kad se budemo sreli i zaljubili,
vrlo brzo ćemo postati mi.
Kada govorimo o strahovima, akcenat je obično na tome kako da ih se oslobodimo jer nas sputavaju, ograničavaju i sl.
Situacija u kojoj se trenutno nalazimo, pokreće naše uobičajene šeme koje smo razvili u životu suočavajući se sa sličnim izazovima.
Jesen nas podseća da je završavanje, otpuštanje i smirivanje deo naših životnih ciklusa, baš kao i rast, razvoj i cvetanje.
Vezano za temu otpuštanja o kojoj sam vam pisala u prethodnom postu,
pozivam vas da uradite jednu malu vežbu vizualizacije. Čitajte polako i zamišljajte..
Traumatično iskustvo može uvesti dušu u jedan duboki i bolan proces koji se naziva „Mračna noć duše“, koji je neka vrsta inicijacije, odnosno novog početka u životnom ciklusu duše.
Danas bih pričala sa vama o ljubavi, ali iz jedne pomalo drugačije perspektive.
Ja sam sanjivo dete
što voli planete,
one daleke i sjajne,
što čuvaju tajne,
što kada hoće,
menjaju boje,
mada možda takve
uopšte i ne postoje.
Veruj u sebe mala,
jer je život želeo baš tebe,
da sanjaš i da stvaraš onako kako niko drugi ne ume pod ovim nebom i zvezdama..
Id: "Imam potrebu da se odmorim i da se doobro naspavam. Osećam da mi fali energije..i baš jedva čekam da plivam. Mmm, kako ću da uživam.. a čitanje knjige na plaži, to je tek divota.." (sklapam oči i vizualizujem more..)
Došao/la si u ovaj život da otkriješ i proživiš svoju priču.
Da sijaš bojama sopstvenog bića.
Iskustva koja imaš na tom putu su tvoja, jedinstvena,
kao što je i put tvoje duše i njene spoznaje.
Ja očekujem od tebe da ti ispuniš moja očekivanja. Kada ih ne ispuniš ja se setim da ti ih uopšte nisam ni rekao. Pa da, da sam ih iskomunicirao, to ni ne bi bila očekivanja.
Kada ne znaš kud bi, nemoj nigde.
Kada ne znaš šta bi, nemoj ništa.
Kada bi sve, opet nemoj ništa.
Kada bi svugde, opet nemoj nigde.
Vidi mama sjaj u očima mojim,
kada gledam bubicu i tufne joj brojim.
Zoe je bila plava nebeska vila. Imala je prozirna krila koja su se svetlucala na suncu. Ponekad i u bojama duge.
Hajde da se igramo,
hajmo celi dan,
a ručak nek se, mamice
sprema malo sam.
"Mama, a gde ljubav živi?" -
Upitalo je dete, raširenih očiju.
"Mama, zašto je maslačak tako žut?
Da li je on malo sunce u polju?" - dete
Sledeće godine ću još više da se igram,
jer u igri vreme najbrže prođe,
a ja volim taj svet
u kom se zajedno igramo
i u kom sve zaigrati može.
Pre neki dan me je inspirisao komentar moje prijateljice da napišem ovaj tekst. Vezan je za teškoću ostajanja u sadašnjem trenutku, i svesnosti da često požuruje decu kada bi oni da zastanu i da npr. "broje nogice od stonoge..
Traumatsko iskustvo je svako iskustvo koje dolazi iznenada i koje je za biće preplavljujuće jer u sebi nema sposobnosti za suočavanje sa istim.
Neće biti važno koliko smo živeli, već sa koliko smo se ljubavi razmenili, koliko smo toga svojim srcem dotakli, i jesmo li se smejali..
Moji prostori su tu gde izranjaju tvoje potrebe, i gde svet doživljavaš kroz boje, osećaje i osete, tu gde osetiš toplinu kada čuješ ili kažeš volim te...
Da li mi sebe "pronalazimo" ili mi sebe "kreiramo" česta je tema na koju nailazim ovih dana.. Šta to uopšte znači? Kako vi to razumete?