Unutrašnja moć

Unutrašnja moć

Mi nismo zarobljeni sopstvenom realnošću već našom verom da drugačija ne može biti.

Mi nismo zarobljeni onim "to tako mora i ja tako moram", već našim načinima koji ne umeju i ne vide da "to tako ne mora"..

Kako je moguće da ne vidimo opcije ili da ne znamo za drugačije načine? Kako je moguće da se uvek osetimo sapeto, kao žrtva okolnosti, pa čak i kad se okolnosti i učesnici menjaju?

Moguće je tako što smo kroz odrastanje i život jedino takve načine naučili.. npr.:

- 'nema vajde' da se zauzmem za sebe,

jer time ni do koga neću dopreti

- ako se usudim da se 'pobunim', ja ću se posvađati, a onda ću i nadrljati..
- tu sam, ali ću se isključiti, jer i ovako 'ne mogu ništa da promenim'
- ako se pojavim u svojoj različitosti, biću odbačen, zato ću ćutati i odustati..

Ovi načini odnosno kreativne adaptacije, kao što sam pisala ranije, uvek su nastajale kako bismo se zaštitili/preživeli ili mogli da pripadnemo..međutim sa odrastanjem često postaju ograničavajuće do te mere da se možemo osetiti p·o·t·p·u·n·o nemoćno.

Gde je nestala sva ta unutrašnja moć kojom se zauzimamo za sebe i kojom možemo da podržimo sebe?

N i g d e.

..tu je i dalje u nama, ali u ponoru koji je nastajao na mestu gde smo se odvojili od sebe.. u tom procepu koji se produbljivao baš svaki put kada smo odustajali od sebe.. malo, po malo....

..ALI, koliko god delovalo u tom ponoru beznadežno seti se da je tvoja unutrašnja snaga i moć uvek tu, unutar tebe...

Zato se usudi i uhvati se za ruku podrške, koja te voli, koja će ti pomoći da izađeš i koja će te podsetiti da NIKADA ne odustaješ od sebe...